Zartbitter

Poljubac

Došlo mi je da kleknem i poljubim ovu tuđu zemlju. Samo zato što ne mogu svoju, a tako bi htjela.
Da se nekim čudnim, zemaljskim putevima taj poljubac prenese komadiću svemira kojem je namijenjen. Onome mjestu kraj rijeke za kojim me hvata nostalgija već danima. Točno tamo, na sunčanu okuku ga treba dostaviti. Pod stari kesten. Na mjesto s kojeg se u daljini vidi most, šetalište i trg. Tamo, gdje pripadam. A nema me. Već dugo...

Mislim ipak da ću ostaviti sve iza sebe i poći ga sama prinijeti žrtveniku mladosti. Kao najveću relikviju koju nosim sobom, u ovom tuđem svijetu. Napravit ću procesiju da olakšam dušu i duši mir vratim. Proći ćemo od zapada do istoka, od sjevera do juga i zaustaviti se u sunčano popodne.

Znam da ni tamo nije uvijek isto, samo ga ja takvog pamtim. I ne trebam nikakvu drugu utjehu u trenutku, nego spustiti usne na "zelenu travu doma mog". Samo da me pomiluje, kako majka dijete, da me poškaklja i kaže: "Sve će biti u redu". Osušit će mi suze svojim mirisom... U trenutku, kad budem dizala, od tuge spuštenu glavu, vratit će mi osmijeh koji mi čuva, jer ga koristim samo kada sam joj blizu. On se puni njenim zelenilom, mirisom, okusom i bilo bi nepravedno nositi ga sa sobom. U daljini se istroši, izblijedi i samo je ljuštura onoga što ga ispunjava, što me ispunjava, kad sam tu.

Dolazim ti, okuko moga djetinjstva, prijateljice moje mladosti. Upravo sam odlučila. Ne mogu bez tebe, a znam da ti nedostajem... Javili su mi da ti se tuga razlila kad sam posljednji put otišla. Tri su te dana pokušavali vratiti. Tri dana u kojima sam se ja pokušavala vratiti. Otrgnuti se obavezama i doći. Sjesti, leći, vrištati, skakati... Ili u tišini biti tu. S tobom dočekivati zoru, ispraćati lijeno popodne... Plakati tvoje kiše i smijati se s tvojom djecom. Znati da postojim.

Dolazim ti. Dolazim biti živa.

Moje mjesto je plava cesta

Polumrak stražari kraj našeg kreveta. Šapatom tjera zoru, koja je sve bliža i sve više se oglušuje na njegove naredbe da te pusti spavati. Posegnem li za tobom, narušit ću spokoj tvojih vjeđa. A više od svega te volim gledati pod okriljem vječne borbe dvaju stražara. Dok si spokojan i miran, opušten. Ispruženih ruku prema meni, kao da me zoveš, čekaš da se ugnijezdim na tvome ramenu.

Godinama sam lutala sama po svijetu. Tamo, amo, jedan, drugi, treći, četvrti grad i nebrojeno postaja u njima. Uvijek kraj nekoga i uvijek sama. S bolnom potrebom dokazivanja i definiranja. Sebe, drugih, odnosa, razloga, odlazaka, dolazaka.
Tvojim dolaskom, onom tvojom rečenicom i plavom košuljom ta se potreba rasplinula, kao da je nikada nije ni bilo. U godinama od tada, počela sam zaboravljati Potrebu. Sada, pod okriljem polumraka, dok traje ova bitka za tvoj novi dan, ja ostavljam ljušture prošlosti, da nikada ne zaboravim kada je počela Sreća, kada sam stigla na Moje mjesto, tko mi je do njega pokazao put.
Tko je raširio grmlje suza i otkrio plavu cestu do Moga mjesta.

Jučer je netko spomenuo prekretnicu, točku kada se lomio. I ja sam ju prepoznala, u tom trenutku, prije tvoje rečenice. Pulsirala je, vrištala, dozivala i prijetila samouništenjem, a ti, kao super heroj iz vremena koja ne postoje više, jednom jedinom rečenicom ugasio si užas u mojoj duši.

Ne mislim da riječi mogu donijeti promjenu. Djela su za mene pokretač svega. Ali taj put, taj jedini put bilo mi je potrebno samo reći nešto drukčije od onih priča koje su se hranile mojom vjerom u nepouzdano i ja sam vjerovala. Tebi, čuvaru plave ceste, tebi sam dopustila prvo riječi. Djela su došla sama. Uvedena rječima, kao u staroj pjesmi, došla da ostanu.

Prihvaćam tvoje ispružene ruke, puštam polumrak da prepusti stražu zori. Budiš se s osmjehom, privlačiš me na plavu cestu, ponovno, kao i svakog dana.
I na tome sam ti beskrajno zahvalna.

Osveta bijesnog pileta

Nije horor! Časna (sestra) riječ!

Perem suđe sinoć (mrzim to!) i slušam reklame na TV-u (volim to! - profesionalna deformacija). Jedna, namijenjena djeci i roditeljima, koja uz promoviranje proizvoda nosi dubokoumnu pouku o odgoju djece i roditeljskoj kontroli sadržaja kojim su djeca okružena, infantilnim glasom kaže nešto tipa:

Djeco, u prodaji je nova zanimljiva i poučna igrica, svjetski hit: Osveta bijesnog pileta!

Tko je tu lud??!!!

Roditelji, ako se mene pita. Za čudo, ne pita me se, ni za ovo ni za još hrpu stvari o kojima imam svoje mišljenje, ali ovo je ipak previše. Ne mogu šutjeti!

S obzirom da sam prala suđe i s ruku mi se cijedili ostaci rukole, dok sam se okrenula, reklama je prošla, tako da sam čula samo taj "selling line".

Namjerno pišem reklama, jer nam je davno prof. napravila razliku između reklame i promidžbenog spota. Promidžbeni spot nešto promiče, ideju, uslugu ili proizvod. Reklama ima negativnu konotaciju, jer kad nešto reklamirate, znači niste zadovoljni sadržajem - imate reklamaciju!

Tako i ja sada reklamiram Osvetu bijesnog pileta i molim nekoga da mi objasni što će djeca dobrog naučiti iz ove igrice, kad već u samom naslovu imamo riječi protiv kojih se, u odrasloj dobi, borimo razgovorima, psihijatrima, lijekovima ili, na kraju, oružjem:
osveta
bijes

Mogu naučiti jedino da su i osveta i bijes društveno prihvaćeni oblici ponašanja, pa ti sada, milo moje pile, kalašnjikov (u ratu smo ga mi zvali Jovanka!!!) i udri po ljudima oko sebe, jer si bijesan i želiš se osvetiti. Nije bitno kome i nije bitno za što.
Kad ti se roditelji, staratelji, bake, djedovi i susjedi budu zgražali, podsjeti ih da si to naučio od pileta!!!
Kad se budu čudili kako, budi bijesan na njih i osveti im se, jer se ne sjećaju da su ti kupili svjetski hit, nad kojim si provodio dane i koja te je naučila svemu bitnom: osveti i bijesu.

Halo, ljudi!!!
Počinje se od malih nogu.

Provodite vrijeme sa svojom djecom. Ne dopustite da vam djecu odgajaju bijesni, osvetnički, pileći mozgovi!

Obljetnice

Neke obljetnice samo ja obilježavam...
Iskoči iz kalendara dan kad se dogodilo. Sjedne kraj mene i gleda... Paralizira svojim pogledom. To su dani kada sam samo napol' tu. To su dani kad pripadam drugom vremenu, drugim ljudima. Sadašnjost se još nije dogodila.

Uskoro dolaze dvije koje mi i nisu previše drage. U stvari, izgleda da se samo takvih sjećam.

Jedan je dan kada sam svojevoljno otišla. Dan za koji sam mislila da nikada neće doći, da će mi biti nemoguće otići. Okrenuti se i otići. Ostaviti tuđe suze iza sebe. Jer su lažne. Jer su došle prekasno, kad su moje sve već usahle.
Nikada nisam mislila da se godine mogu uobličiti u rečenice. Raspoloženje i osjećaji u slova. Ja sam ih živjela, ne pisala o njima. Sve ono što sam pisala bila je mašta, sve ono što sam živjela, bili smo mi.
U mirisu i povratku kilometrima daleko, osjetim prazninu koju polako pune moji novi dani.
Znam točno na kojoj stopi, kojem križanju se to dogodilo. Ne prolazim tamo. Više nikada.
Dan je to kad je sve završilo i sve ponovno počelo.
Povratka nema: Ne okreći se sine.


Drugi je dan kad sam morala otići. Drugi je dan bio puno prije prvog, ali boli više. Ta bol, za razliku od boli prvog dana, nikada neće zarasti. To je dan čiji ožiljak svrbi svakog listopada, najviše. I svih ostalih mjeseci. To je dan kad sam svom mlađem bratu dala tabletu za smirenje i čašu piva, da ne plače, a nisam znala što mu dajem, dan kad sam sa svojih 13 godina tješila prabaku, jer sam bila ostavljena s njih dvoje, dok su ostali probali spasiti što je od materijalnog života ostalo.
To je dan kad sam prvi put vidjela tatu da plače.
To je dan kad sam odrasla.
Dan kad sam ostala bez 13 godina života.
Dan kad mi je ostalo samo ono u meni. Bez ijednog prijatelja. Ni za koga ne znam gdje je. Kako izgleda. Što radi.
Dan kad sam izašla iz školske kuhinje, jer sam bila dežurna, upravo sam sva ponosna namazala stotinjak šnita kruha čajnom paštetom, izašla i nikada se nisam vratila.
Dan je to kad je sve završilo i sve ponovno počelo.
Povratka nema: Ne okreći se sine.


Okreneš li se, postat ćeš stup soli.

A suza i soli iz ta dva dana ima dovoljno za dva oceana

Danas me nazvala druga polovica naše fuš firme (ff). Nije da fušarimo u poslu, nego nam je to hobi nakon 12 sati rada u uredu...
Hoće da ff opet aktiviramo i nešto kao radimo. U stvari joj se sviđa tip koji nam nudi suradnju, pa će se vidjeti može li se suradnja ostvariti i na drugim poljima, ne samo na poslovnom planu. Nadam se da će joj uspjeti! Ako k tome još i napravimo i zaradimo nešto, ne može bolje!

Samo, to sad znači da i ja moram uključiti mozak. Mislim, nije da me netko tjera, osim te naše obiteljske tvrdoglavosti i upornosti. Mogli bi glavom čavle zabijati.
To ponekad izluđuje moju gospođu majku, ali ja joj tu ništa ne mogu. I stari, i brat i ja smo takvi. Utuvimo si nešto u glavu i gotovo.

Elem, treba se uhvatiti posla. Stiže jesen, ide špancir fest, pa je sva prilika da se naše ciljno tržište za ff vratilo s godišnjeg i sada treba baš naš proizvod!

Tipkovnicu u jednu, miša u drugu ruku i idemooooo....

Gospodin Tlak

"Vi ne možete da mi ne dignete tlak!", započinje svoj službeni dopis, napisan rukom (to se cijeni u 21. stoljeću!), na papiru istrgnutom iz bilježnice svog unuka, jedan moj kupac.

Kvrgava slova odaju starijeg gospodina, erudita ekonomskih znanosti, s onoliko razreda škole koliko ja imam položenih ispita na prvoj godini faksa. Sve godine prije i poslije da ne spominjem.

Gospodin Tlak iznerviran je mojim "ljubavnim pismom", odnosno obavijesti u kojoj navodim brojeve i iznose neplaćenih računa i obavještavam ga o nemogućnosti daljnjih isporuka robe, sve dok se isiti ne podmire.
Tlak je dužan "kao Grčka", jer je lovom koju je zaradio, umjesto da je platio račune za materijal i omogućio si daljnju proizvodnju, po vlastitom priznanju, napravio slijedeće:

1. oženio najmlađeg sina
2. kupio kombi (polovni)
3. podigao kat na vikendici (ipak sad treba imati dovoljno prostora - stigla je snaha s koferima!!!, pa prizemlje i kat više nisu dovoljni)

Tlak je pravi poduzetnik - stalno nešto poduzima kako bi dobio robu, a da ne plati račune!
Najnoviji mu je biser: "Ja dužan XY kuna?! Ja?! Nemoguće! Pa dužan sam Vam samo ono, od prošle narudžbe, po pretprošlom računu; znači Y kuna! X kuna Vam nisam dužan jer to nije dospjelo. To ne računam!". I eto nove kategorije za raspravu na kolegiju Računovodstva: dug postaje dug tek kada dospije. Do tada se ne treba uzimati u obzir!

I onda je hrvatsko gospodarstvo nekonkurentno, tijekovi novca su spori, visoka je zaduženost...
Naravno da je zaduženost visoka, kada gospodin Tlak tuđim novcem ženi sina, kupuje polovni kombi i gradi snahi prostor za odmor. Beskamatno.

Osobno, nemam ništa protiv poduzetnika-povratnika (Tlak je, naime, gastarbajter koji je lovu zaradio u Dojču, i došao se ovdje praviti tajkun na tuđi račun), barem ništa efikasno. Osobito su mi dragi oni koji imaju neka ekonomska znanja, ili se barem ne boje pitati što im nije jasno.
Nasuprot njima, stoji gospodin Tlak i svi slični njemu, za koje bih rado, kada bih mogla, uvela ispit iz osnovnih ekonomskih i upravljačkih znanja i vještina. Bez položenog ispita ne može se dobiti dozvola za rad, kamo li za osnivanje poduzeća.

Niti tako mi ne može biti garantirano da bi gospodin Tlak na vrijeme podmirio svoja dugovanja i oženio sina, kupio polovni kombi i dao snahi prostora za odmor na svoj, a ne moj račun, ali bih barem bila sigurna da razlikuje dospjela od nedospjelih dugovanja.

A možda je Tlak svojom uvodnom rečenicom možda želio pokazati svoje medicinsko znanje?
Sretno mu, u tom slučaju bilo, otvaranje ordinacije, a meni bojanje kose posijedjele od Tlaka. Sve s pjesmom: "Šta je meni ovo trebalo"...